Šta se zaista desi u bajkama nakon što se par zagrli ili poljubi, uz onaj završetak: “i živjeli su sretno do kraja života”?

Moj život nije izgledao tako. Decenija duga borba s alkoholom držala me za mrvice u odnosima. Dozvoljavala sam da se drugi ponašaju prema meni onako kako sam se ja ponašala prema sebi. U svojim bliskim, ali toksičnim odnosima, vjerovala sam da će sve biti bolje onda kada ostavim alkohol. Ali nije bilo.

Osobama za koje sam bila traumatski vezana, moja slabost s alkoholom bila je alat za kontrolu. A ja sam osjećala stalni stid i krivicu, što me držalo u takvim odnosima. Kada sam počela potpuno trijezan život u novembru 2022, iluzije o bliskim osobama počele su da se ruše.

Bol koju sam osjetila kada sam konačno priznala ono što sam sebe ubjeđivala da nije istina – bila je moje “kidanje duše”. Sve ono što sam smatrala ljubavlju od djetinjstva počelo je da se raspada. I dok sam istovremeno osjećala grižnju savjesti jer vidim toksične i narcisoidne obrasce ponašanja kod osoba koje su bile moj cijeli svijet, nisam mogla da se vratim na staro. Kada se ogledala razbiju, nema više iluzije.

Puno puta sam poželjela da se sve vrati, čak i da se opet osjećam zbunjeno, manipulisano, nedovoljno vrijednom – samo da ne boli. Plašila sam se da otkrijem ko sam ja kada sam nezavisna od drugih, kada ne udovoljavam, kada sam ono što jesam. A istovremeno nisam mogla nazad.

Počela sam primjećivati crvene zastavice koje sam ranije gurala pod tepih. Obezvrijeđivanje, hladnoću, igru moći. Dok sam se pravila da ne vidim, bilo je lakše – ali kad sam odlučila da vidim, više nije bilo povratka.

Ovo nije priča u kojoj objašnjavam šta je narcizam niti ko su toksične osobe. Ovo nije priča u kojoj nekoga stavljam na stub srama. Ovo je moj osjećaj, moj doživljaj i moja priča o rušenju iluzija.

Mi se često pitamo zašto oni to rade, a premalo se pitamo kako se mi osjećamo zbog toga. Opravdavamo njih umjesto da suosjećamo sa sobom.

Koliko puta si željela nekome ispričati kako ti je stvarno u odnosu, pa si odustala jer znaš da ih drugi ne doživljavaju onako kako ih ti vidiš? Koliko puta si se povjerila, a onda ispala “luda”? Koliko puta si progovorila o nečijem ponašanju, a završila tješeći njih i kriveći sebe?

Kada odlučimo da se zauzmemo za sebe, nakon godina šutnje, možda i povisimo glas – tada nas često proglase nestabilnim, preosjetljivim, “onima kojima sve smeta”. A njihova izvinjenja, kad dođu, obično su prazna – samo da te umire par dana dok se ciklus ponovo ne nastavi.

I tako nastavljamo da se mijenjamo same, nadajući se da ćemo dobiti mrvice ljubavi. Vjerujemo da će onaj lijepi period trajati, da će nas neko napokon vidjeti. Ali to nikada ne dođe, koliko god se trudile, koliko god čitale, učile, primjenjivale.

A istina je – nije ni važno da li je neko to radio namjerno ili nenamjerno. Ponašanje je na kraju isto.

Godinama sam osjećala krivicu i grižnju savjest kada primijetim toksična ponašanja, posebno kod bliskih osoba. Osjećala sam da nemam pravo da to mislim. Ubjeđivala sam sebe da griješim, pa preuzimala tuđu odgovornost. Govorila sam sebi: “Ja sam kriva što se neko loše ponaša prema meni, jer ni ja nisam dobra prema sebi.”

Dovoljno dobrih dana me zadržavalo, a loši su me ostavljali usamljenom, bespomoćnom i potpuno zbunjenom. Da se ne vratim alkoholu, starim obrascima i dozvoljavanju drugima da određuju moju vrijednost, gurala me moja želja i san da postanem life coach. Sebi sam pisala u dnevnike ko je osoba koja želim da budem, kako želim da se osjećam, šta želim da doživim.

Kada danas pročitam te zapise, ponosna sam što sam postala žena koju sam priželjkivala. Transformacija koju sam doživjela u svom ličnom rastu i iscjeljenju – ona je ono što želim da i vi osjetite.

Želim da znaš: vrijedna si. Zaslužuješ svoj mir. Tvoja intuicija je tvoj putokaz. Zaslužuješ ljubav koja ne boli i koja ne traži da se smanjiš da bi bila prihvaćena.

Kada se odvojiš od odnosa koji guše svaku poru tvog tijela i počneš da osjećaš svoju vrijednost, počinješ graditi zdravu ljubav – prvo prema sebi. A onda, kada te pitaju: “Kako si tako raspoložena? Kako možeš biti sretna?” – ti znaš odgovor.

Tada te više ni tuđi komentari, ni tuđe sumnje, ne tjeraju da preispituješ vlastite osjećaje.

Ovo sam dugo sanjala: unutrašnji mir, snagu, slobodu da progovorim, da pokažem da je moguće biti dobar prema sebi, da zaslužujemo dobro.

Nadu koju sam jedinu zadržala u najmračnijem periodu – bila je ta da ću dati sebi slobodu da živim život kakav želim. I prvi put sam nadu usmjerila u sebe, a ne u druge.