Idemo 12 godina u školu (osnovna i srednja), nakon čega smo potpuno nespremni i nesposobni za život. Možda ćete reći sada: ,,Ali zato i postoji viša škola ili fakultet, jel’ da?” To je kao da kažete : ,,Iako sam nespreman i nesposoban za nešto sada, dodaću još malo nečega što takođe nema dobre stubove i vrednosti, jer verujem da će mi to doneti srećniji i uspešniji život.” Kakva iluzija. Neću ovde pričati o višoj školi i fakultetu, ali obećavam da ću u nekom od narednih članaka obraditi i tu temu. Ovde ću se fokusirati na osnovnu i srednju školu, odnosno na sistem koji ih prožima.
Zašto posle završene srednje škole ne umemo da se nosimo sa sopstvenim emocijama, da komuniciramo na kvalitetan način sa sobom i drugima, da prezentujemo sebe, da prodajemo svoje usluge i znanje, da zaradimo i upravljamo novcem? Zašto smo duhovno, emocionalno, mentalno i materijalno siromašni posle završene srednje škole? Da li verujete da tako treba?
Čemu škole uopšte i služe? Pre nego što dođemo do zaključka i bolne istine – da li ste se nekada zapitali zašto je školski sistem takav kakav jeste?
A kakav je to školski sistem? Opisao bih ga sa ovih 5 reči: star, nepotpun, neadekvatan, ograničen i truo.
Pre nego što nastavim, želim da naglasim da ovim tekstom nemam nameru da vređam ili omalovažavam nastavnike i profesore u školama, već da iznesem svoje mišljenje jer imam pravo na to. Želim da podelim sa vama ono što vidim i što vide mnogi koji su osvestili koliko tradicionalni sistem školstva ne donosi rezultate. Zapravo, ovo treba što pre treba da osvestimo kako bismo preduzeli akciju ka promeni i našu decu usmerili na prave vrednosti. Ukoliko vas bilo šta u ovom tekstu naljuti, razbesni ili izazove bilo kakve reakcije i akcije, to je vaše i nema nikakve veze sa mnom, kao autorom ovog teksta.
Čovek koji ne postavlja pitanja i radi sve što mu se kaže je mrtav, a da toga nije ni svestan.
– Branislav, osnivač i direktor platforme
Tradicionalni sistem školstva jednostavno ne radi za većinu dece. Ne samo da ne radi, već je često štetan za um deteta. Ne, to nije greška, on je tako dizajniran. Kada se malo udubite u ovo i razmislite, shvatićete da je koncipiran da ne pripremi čoveka za (uspešan) život. U školi dete oblikuju kako bi napravili čoveka koji će kasnije da se zaposli, da radi 40 godina, da izvršava zadatke koji mu se narede (po mogućnosti – bez postavljanja pitanja i pametovanja) i da čeka penziju u kojoj će primati crkavicu od koje će jedva moći da preživi. Ako pogledate većinu sadašnjih penzionera, onda razumete na šta mislim i kakav je to život.
Kakav je to život? Ja bih rekao – ograničen, tužan, neproživljen i siromašan. Proveden u borbi, grču i strahu. Baš tako ,,živi” većina populacije planete Zemlje. Dakle, potpuno nesvesno, kao da ne shvata da je ovde samo privremeno i da je život kratak.
Ovako otprilike to izgleda:
Pre nego što nastavim i objasnim kako se mladim umovima ubija kreativnost i inteligencija, hajde prvo da vidimo čemu tradicionalni sistem školstva ne uči decu u školama, a neophodno je za uspešan i srećan život. Ovde ću izdvojiti nekoliko stavki za koje znam koliko su važne, a ne uče se u tradicionalnim školama. Možda ću nešto i izostaviti, ali vi se svakako možete nadovezati u komentarima i napisati šta je još važno a nije spomenuto. Fokusiraću se na suštinu i neću ulaziti previše u detalje, bar ne u ovom tekstu. Vaši komentari ispod su svakako dobrodošli, jer je tema veoma opširna i može da se nadograđuje.
Ukoliko ne znate, emocije su energija u pokretu. Nesposobnost da kanališemo emocije može za posledicu imati psihičke poremećaje, bolest, pa i smrt. Zamislite onda koliko je važno da znamo, pre svega, šta su emocije, zatim šta sa njima da radimo i, naravno, kako da ih kanališemo. Ništa od toga se ne uči u tradicionalnim školama. Dakle, dete iz škole izlazi emocionalno nepismeno i siromašno.
Da li je potrebno da naglasim koliko je komunikacija važna za život pojedinca? Ovde ne mislim na jezike, već na čitav koncept komunikacije koja uključuje neverbalni deo (govor tela, mimika), verbalni deo (reči) i tonalitet (način govora). Ako znamo da jedino komunikacija sadrži alate kojim možemo da razmenimo informacije, znanje, iskustva i emocije sa drugim živim bićima, onda nema potrebe da pričam o važnosti kvalitetne komunikacije. U školi se ove stvari ne uče. Ako ne grešim, u nekim školama postoji predmet koji se zove komunikologija, s tim što nisam siguran kakav je kvalitet tih predavanja. U svakom slučaju, rekao bih da dete i posle završene osnovne i srednje škole izlazi delimično ili potpuno siromašno i na ovom polju.
Ukoliko se niste edukovali o novcu, toplo vam preporučujem da pročitate sve tekstove iz kategorije novac. S obzirom na to da je sistem školstva deo sistema koji nije u skladu sa čovekovom prirodom, on sa razlogom ne uči decu šta je novac, kako da ga zarade, kako se njime upravlja, štedi i investira. Zašto je to tako? Zato što ne žele inteligentna bića, duhovno, emocionalno i mentalno zrela i bogata bića koja su hrabra da žive život po svojim pravilima. Da biste bolje razumeli ovo i novac generalno, preporučujem da pročitate neki od ovih ili sva četiri bestselera Roberta Kiosakija (Robert Kyosaki): ,,Bogati otac, siromašni otac”, ,,Tok gotovog novca”, ,,Vodič za investiranje” i ,,Bogato dete, pametno dete”. Takođe vam toplo preporučujem i Biznis Bukvar, autora Vladimira Veličkovića. Sadrži 82 vredne lekcije o novcu, zarađivanju i lepom životu.
Čovek koji ne zna šta mu je meta i ne vidi je, ne može da je pogodi. Mislim da slika ispod to dobro opisuje. U školi nas ne uče ništa o ciljevima niti kako da ih realizujemo. Čovek koji zna da postavi i realizuje ciljeve je kreator, a ne žrtva. Kao što znamo, sistem ne želi kreatore, već žrtve koje će da zavise od njega.
Dakle, dete posle završene osnovne i srednje škole izlazi siromašno i na ovom polju. Ne zna ništa o ciljevima, kako da ih definiše i radi na realizaciji istih.
Preduzetništvo je najčešće povezano sa svrhom. To je snažna sila koju samo preduzetnici mogu da razumeju, pogotovo oni koji nešto rade od srca. Svako ko preduzima neku akciju je neka vrsta preduzetnika, ne nužno u pravnom smislu. Kada govorimo o preduzetništvu i sopstvenom biznisu, možemo reći da je preduzetništvo stvaranje i razvoj sopstvenog biznisa u cilju pomaganja ljudima, kako bismo ovaj svet činili boljim. Biznis koji za cilj ima samo profit je siromašan biznis, ma koliko profita ostvarivao.
Da bi neko bio dobar preduzetnik, on treba biti pre svega kreativan, sanjar, vizionar, prodavac, ali i osoba koja je hrabra da preduzima akciju i odgovornost za svoje postupke i život. Kao što znamo, ovo su karakteristike svakog malog deteta kome roditelji još uvek nisu nametnuli svoja uverenja i strahove. Posmatrajte decu. Ona se ne plaše gotovo ničega, sve dok im odrasli ne (po)kažu da treba da se plaše. Ako dobro pogledamo dete dok je malo, ono je ništa drugo nego mali srećni preduzetnik. Hrabro je, radi ono što želi, igra se kako želi i gde god želi. Ovo su, takođe, odlike odrasle osobe koja je preduzetnik i razvija svoj biznis, jer preduzetništvo je takođe igra. Ko je rekao da sve mora biti ozbiljno? Da li ste nekad razmišljali o tome? Ako ne, možda je sada pravo vreme da razmislite.
Ako razumemo da su sva deca različita i da škole teže da ukalupe mlade umove kako bi ih pripremile za budućnost i rigidan sistem koji ne ceni mnogo talente, kreativnost i hrabrost, uvidećemo da se deci u školi ne dozvoljava da izraze sebe u potpunosti, čak ih i kažnjavaju (nepodržavajućim rečima, raznim uslovima, lošim ocenama, ukorima itd). Dakle, ne samo da im ne dozvoljavaju da budu ono što deca jesu, nego i ne neguju njihove talente i kreativnost. Kada dete izađe iz škole, ono je delimično ili potpuno zaboravilo (kako) da se igra (ne bukvalno), da bude hrabro i kreativno na način koji njemu odgovara. Dakle, dete posle završene osnovne i srednje škole izlazi siromašno i na ovom polju. Nije ni čudo što ima tako malo preduzetnika, a još manje onih uspešnih. Odrasli su zaboravili da su i dalje deca, u ovom slučaju odrasla deca koja žive više svoje strahove nego snove. Smatram da odrasli koji se plaše ne mogu biti uspešni preduzetnici.
Iako u svakoj školi postoji fizičko vaspitanje, znamo da je u većini škola ono neadekvatno i nepotpuno. Uglavnom časovi fizičke aktivnosti izgledaju tako što nastavnici/profesori daju deci lopte i onda ona igraju fudbal ili košarku, šta god žele i šta god je dostupno u školi, što je donekle u redu, jer i to je igra koja je deci potrebna. Svakako, postoje i nastavnici i profesori koji su više posvećeni, pa sa decom rade određene vežbe koje su u skladu sa njihovim uzrastom.
Što se celokupnog zdravlja tiče, treba dodati i da sistem školstva ne uči decu šta je pravilna i zdrava ishrana, koja je uloga i značaj sirove hrane. Takođe, decu u školi ne uče da bi trebalo i da je važno da se bave uzrocima kako bi rešili neki problem. Dakle, dete, posle završene osnovne i srednje škole, izlazi siromašno i na ovom polju. Kada odraste, veruje da je normalno biti bolestan s vremena na vreme (ne, to nije normalno), biti malaksao, bezvoljan. Kada se razboli, ta osoba traži instant rešenja u vidu tablete, jer je niko nije drugačije učio. Ako i kada joj neko kaže da treba da menja neke svoje destruktivne obrasce, navike i izbaci iz svog života nešto što godinama ili decenijama radi (po automatizmu podsvesnog uma), ona često ne veruje u to ili nije disciplinovana da istraje u procesu ozdravljenja. I tako, osoba traži instant rešenja, rešava posledice i pokušava da izleči sebe, ne znajući da tako pravi začarani krug ponašanja zbog kojih telo još više stari i biva još više bolesno. Između ostalog, to je samodestrukcija na nesvesnom nivou, kao posledica neznanja i ograničene svesti.
Da li je potrebno da strahujemo i ceo život se nadamo se da do nečega neće doći, ili je bolje da budemo spremni? Svakako – ovo drugo. Samoodbrana je odbrambeni mehanizam svakog živog bića kako bi zaštitilo svoje telo, odnosno život. Iako je samoodbrana kod životinja uslovljena refleksima, mi ljudi smo prilično ograničeni znanjem i iskustvom i potrebno je da učimo tehnike i veštine kako bismo znali sebe da zaštitimo na najbolji mogući način u određenom trenutku. Kao i sve u životu, borilačke veštine, svi pokreti i udarci se uče i automatizuju kroz ponavljanje. Samo tako reakcije naših ruku i nogu mogu postati automatske, a za automatske radnje je zadužena naša podsvest.
Borilačka veština je umetnost kanalisanja energije kroz ruke i noge.
– Nepoznat autor
Možda će neki od vas reći: ,,Ali škola nije policija ili vojska, zašto bi se u školi učila neka borilačka veština? Zato i postoje klubovi u kojima bilo ko može da uči neku veštinu.” To je istina. Ja samo kažem da se ove stvari ne uče u školi, a bile bi veoma korisne kako bi nas pripremile za život na najbolji mogući način. U svakom slučaju, dete i posle završene osnovne i srednje škole izlazi siromašno i na ovom polju, nespremno za samoodbranu, osim ako nije treniralo nešto u periodu školovanja, što toplo preporučujemo. Kao neko ko je trenirao wing chun kung fu, želim da kažem da je ovo, po mom mišljenju, jedna od najlepših veština, veština koja ne samo da uči pojedinca kako da se odbrani i napadne (kad je potrebno), već originalno uči o telu, mehanici, situacijama, mentalnoj snazi, pokretima ruku i nogu, fokusu, energiji, meditaciji, energetskim meridijanima i tačkama na telu. S obzirom na to, ovo je i jedna duhovna veština koja, ako je učitelj na visokom nivou svesti, uči čoveka mnogo o životu, vrednostima i ljubavi. Da li ste znali da je Bruce Lee od wing chun veštine razvio svoj sistem? Svi znamo ko je bio Bruce Lee, koliko je brz, moćan i mudar bio. On je još jedan dokaz da godine nisu pokazatelj mudrosti. Između ostalog, praktikovanje ove veštine mu je to omogućilo, jer se na taj način povezivao sa sobom i svojom suštinom. Da rezimiram: dete posle završene osnovne i srednje škole ne zna ništa o svom telu, njegovim mogućnostima, pokretima, fokusu, energiji, mirnoći uma itd.
Iako na Balkanu postoje određene privatne škole u kojima se uči ovo o čemu pišem, u tradicionalnim školama zaboravite na to. Možda će neki nastavnik ili profesor učiti decu ovim stvarima (više kroz neobavezan razgovor), ali i oni znaju da moraju da prate plan i program školskog sistema, pa od toga nema ništa.
Krenuću od početka – sva deca su različita. Dolaze iz različitih porodica koje imaju drugačija znanja, veštine, sisteme uverenja i vrednosti. Kako funkcioniše ocenjivanje učenika u školama? Ovako otprilike:
Svako je genije. Ali ako ocenjujemo ribu prema njenoj sposobnosti da se popne na drvo, provešće ceo život misleći da je glupa.
– Albert Einstein
Ljudi otvorenog uma koji rade na sebi počinju da shvataju da su u mladosti učili pretežno od teoretičara, od ljudi koji su samo ponavljali gradivo kao papagaji, umesto od praktičara koji žive ono što pričaju, od ljudi koji su zaista nešto stvorili u životu, a ne učili samo da bi učili druge (čast izuzecima) – ponavljali jedno te isto svake godine drugoj deci. Ne osuđujem ove ljude jer rade svoj posao, s tim što želim da razumete da su i oni deo sistema jer ga, svesno ili nesvesno, podržavaju. Samo podržan sistem je održiv sistem. Svaki sistem koji nije podržan se prirodno urušava. Razmislite o tome.
Da rezimiram: život i uspeh se ne uče u školi. Škola ne priprema decu za život i uspeh, već ih priprema za rad.
Mnogo toga. Ako sve ovo o čemu sam pisao u potpunosti razumete, ovo je veliki uspeh za vas, jer možete sada da preuzmete odgovornost i pravite akcije kako bi vas podržale u građenju kvalitetnijeg života i istovremeno učinile ovu planetu lepšim mestom za život, vama i narednim generacijama.
Učite što više, a onda to znanje primenjujte. Tragajte za alternativnim rešenjima. Čitajte knjige, blogove, slušajte podcast (od sledeće godine i na našoj platformi), razne intervjue uspešnih i srećnih ljudi, investirajte u online kurseve (i ovo takođe planiramo), radite sa mentorom, trenerom ili terapeutom. Bez investicije u sebe nećete daleko stići. Kao neko ko ima nekoliko mentora, danas vidim da ne bih mogao bez njih. Uloga koju oni imaju u mom životu je ogromna i od neprocenjive važnosti.
Imate veliku odgovornost jer sada imate svest i znanje šta vaše dete takođe treba da zna i osvesti. Ako ide u školu i želite da ono jednog dana bude bolje i uspešnije od vas (nadam se da svaki roditelj to želi), veoma je važno da ga učite pravim vrednostima i svemu onom čemu ga ne uče u tradicionalnim školama. Dopustite mu da bude ono što jeste, učite ga i usmeravajte. Ukoliko imate novca, pronađite edukativni centar (uskoro na našoj platformi) u kom može razvijati svoju inteligenciju, veštine i talente. Učite ga svemu onome što sam napomenuo, jer je krucijalno za život. Ukoliko nemate znanja i veština da ga učite sami, pronađite nekoga ko to ume i može.
Ali to sve mnogo košta, jel’ da? Ništa ne košta toliko koliko neznanje i siromaštvo. Ukoliko nemate dovoljno novca za nešto što želite za sebe i svoju porodicu i novac vam je problem, preporučujem vam da prvo pronađete i osvestite svoja ograničenja, a onda radite na tome. Posećujte redovno na blogu kategoriju Novac, u kojoj možete učiti o novcu. Uverenja su ključna, jer čovek koji nije osvestio i transformisao svoja uverenja može napredovati samo do određene granice, granice koja ga čini tako malim.
Iza planine uverenja nalazi se potpuno drugačiji svet.
– Nepoznat autor
Sada znate čemu nas ne uče u školi, a veoma je važno. Pogledajte dobro svoj život sada. Odgovorite sebi na ova pitanja:
Ako je odgovor na sve ovo negativan, da li sada razumete šta tradicionalni sistem školstva radi mladim umovima i za šta ih sprema? Za sve, samo ne za uspešan i srećan život. Dajte sve od sebe da pripremite svoju decu za život jer školstvo to neće uraditi za njih.
Da li sada razumete koliko je važno neformalno obrazovanje i rad na sebi na svim nivoima? Nikad nemojte mešati školstvo i (neformalno) obrazovanje. Možete biti školovani, ali u isto vreme i neobrazovani.
Pozdrav Tanja, hvala na komentaru. U pravu ste, veoma izazovan zadak. Nisam siguran da li je sadašnji sistem moguće menjati, ali sam siguran da je moguće stvoriti novi, nezavisni sistem. Između ostalog, to je jedna od naših misija. Neću za sada otkrivati detalje, ali znajte da je ova platforma tek na oko 10% svog razvoja.
U sustini odlican tekst, manje vise i mi smo to pricali u gimnaziji pre 20 godina. Svesni smo bili sta fali a sta je visak u skolstvu. E sad, da bi bio tekst zaokruzen> Sta predlazete da se konkretno promeni u nacinu organizacije skolstva? Kako bi takvo skolstvo konkretno izgledalo? Ko bi decu, osnovce, ucio onome sto je gore navedeno da nedostaje? Nesto navedeno se vec radi u srednjim skolama, npr Ucenje preduzetnistva i imaju i takmicenja. Dakle… ko i kako moze da sprovede promenu za dobrobit dece i ko bi ih ucio novim vestinama, biolozi i geograficari ne. Trenutno je to naravno zadatak porodice, roditelja (emocije, samoodbrana, novac…).
Verujem da postoje edukacije online i za decu, putem Skypa isl. Postoji i preduzetništvo za decu i psiholozi koji ih uče emocijama. Ja svoje dete kao i mnogi drugi ne upisujem na to. Zašto? Posle vremena u školi i domaćih u tom uzrastu je neophodno da se druže, da idu i napolje, i plus da se uključe u neki sport. I odmore 🙂 Pa tek onda ide učenje dodatnih veština. I ne online, već uživo sa drugom decom u grupi. Uzrast je takav. Ja sam shvatila tekst kao predlog da treba menjati način školovanja i da treba integrisati ove korisne veštine u školski program. Pogotovo nakon digitalne revolucije mnogo se priča o tome, ali nekih konkretnih pomaka još uvek nema. Biće 🙂
Nažalost javljam se kao mlada osobo, koja je apsolutno svega ovog postala postepeno svesna tokom svojih studija, gde sam nakon vrlo uspešno završenog formalnog obrazovanja shvatila koliko sam toga suštinski važnog propustila, samo zato što sam se uvek trudila da inhibiram svoju autentičnost, plašila sam se da ako budem ja, neću biti uspešna, trudila sam se da budem hvaljena, odgovorna, vredna sa jedne strane, a sa druge strane po aršinima mladih ljudi oko mene da budem “luda” i nezainteresovana, da inhibiram radoznalost. Mnoge od pogrešnih uverenja i aspekata sam uspela da iskorenim još na početku studija jer sam osetila da sam suštinski nesrećna, ali deo koji je bio duboko ukorenjen opstao je i opstaje i dan danas. Imam osećaj da u pubertetu kada čovek treba da traži autentičnog sebe i kada ima taj luksuz i slobodu da greši, igra se, pokušava, tu priliku nisam iskoristila, svesna sam da sam još mlada, da nije nikad kasno, da i za mnogo starije od mene nije kasno, ali problem je što i sada postoji taj pritisak(materijalni i psihološki) i nerazumvanje sredine za ceo ovaj prirodan put,a teško je sebe “skinuti” sa pohvala, ako si godinama učen da je samo onaj ko “igra po tuđim pravilima” vredan poštovanja. Međutim vremenom sam koliko toliko i naučila da me ne pogađa šta drugi misle, ali sada mi je problem mnogo više to što nisam naučila zaista da slušam sebe i otkrijem šta ja stvarno želim i mislim……
Bravooo!!! 👏🏼👏🏼👏🏼
Apsolutno lepo receno. Sad je na nama da se cupamo I radimo ono sto je po nama ispravno
Konačno počinjemo glasno da govorimo o pravom funkcionalnom znanju! Hvala, Bane, na ovom tekstu. Zaista je osvešćujući i prava je kofa hladne vode koja je preko potrebna svakom čiveku danas. Onaj ko već radi na sebi zna da ledena kupka jača imunitet, poboljšava cirkulaciju i čini nas budnijim. 🙂
Nažalost istinito..
Svaka čast.
Veliki pozdrav Srđane, hvala ti što si pročitao ovaj opširan i verovatno nesvakidašnji članak. Imaš dozvolu da koristiš delove koje želiš i čast mi je zaista. Sve što treba da uradiš je da navedeš izvor i moje ime kao referencu na kraju rada. Inaće, ovaj tekst će se takođe naći u mojoj budućoj knjizi koju polako pišem, pa ti ona može biti zanimljiva kada je izdam. Naziv je za sada tajna, a takođe još uvek nemam datum, mada radim na tome da bude do kraja sledeće godine.
Pozdrav, Branislave.
Ovde prosvetni radnik, nastavnik matematike.
Vas tekst je tako ostar i tacan, dopada mi se to.
Moj rad je bas bio takav, izlazak iz kalupa, posvecenost i razgovor sa decom o svakom aspektu zivota, na mojim casovima matematike nije bilo monotono i jednolicno, i kroz igru i timski rad su se deca obucavala, drugim recima nije naglasak bio iskljucivo na matematici, nego pored nje i ostalim vrednostima. I sve dok, zbog naseg trulog sistema nisam morala da napustim skolu, iako su svi cenili moj nacin rada. Potvrda je peticija roditelja koji nista nisu mogli da ucine.
Rezultat toga, moj odlazak u drugu skolu,na zamenu, gde sam izgubila volju da budem onakva kakva sam bila u prethodnoj.
Emotivno uzasno pogodjena situacijom, jos se nisam sabrala, a proslo je godinu dana. Sada sam po prilicno zatvorenog tipa, odradim svoj posao kako treba, potrudim se da razumeju, ali nema tu ni cega vise. Ogradila sam se od emocija, od dubljeg vezivanja, da ne bi prosla kao pre toga, pogotovo sto u ovoj skoli znam do kada sam.
Pretvorila sam svoju ljubav i strast u rutinu.
I uopste nisam srecna sto je tako.
Verujem da jos ima kolega, koje su prosle neko lose iskustvo i povukle se.
Ne znam…
Volela bih Vase misljenje o tome da cujem
tanja
23. septembar, 2020. u 08:36Apsolutno se slažem sa svakom rečenicom! Imam četvoro školske dece i moj zadatak je da iz sistema izađu što manje oštećeni, a opet spremni za pravi život dostojan čoveka. Izazovan zadatak, poprilično van tokova mainstreama ali uživam u svojoj ulozi crne ovce u školskim grupama. Ako bismo se udružili mogli bismo organizovati školski sistem po ovom modelu i gledati kako se sve iz korena menja… svako dobro vam želim!
Ivana
23. septembar, 2020. u 13:14Homeschooling za sada, u grupi nece jos neko vreme zaziveti ovakav pristup. Ali je pravac svakako dobar.
Branislav
23. septembar, 2020. u 22:15To je svakako dobra alternativa za sve roditelje koji to žele i mogu.
Ana P
26. januar, 2025. u 00:00Homeschooling je odličan ali manjka drustva. Pogotovu ako je mala sredina gde nema zainteresovanih za ovaj vid skolovanja pa da se deca druze kada vec ne bi Isla u skolu. Premisljamo sta da radimo jer dete treba uskoro da krene i samo zbog tog društva uopste zajednickih projekata koja deca imaju u skoli, zatim sekcija i takmicenja koja su jedno lepo iskustvo za decu smo u dilemi. Sve to je meni bilo interesantno u skoli i ostalo u lepom sećanju.