Postoje razni mitovi o psihoterapiji jer ljudi često nisu dovoljno informisani i ne razumeju kako ona zaista funkcioniše. Neki od ovih mitova uključuju verovanje da je psihoterapija samo za ,,lude” ljude, da je rezervisana samo za one sa ozbiljnim psihičkim problemima, ili da terapeuti samo slušaju i klimaju glavom. Istina je da je psihoterapija korisna za ljude koji prolaze kroz različite izazove u životu, bilo da se radi o potrebi da prebrode stres, o suočavanju sa traumom ili razvijanju zdravijih veza sa drugima.
Psihoterapija pomaže u razumevanju sopstvenih (ali i tuđih) trauma i emocija, uverenja, u postavljanju ciljeva i izgradnji veština za bolji život. Razbijmo ove mitove zajedno i podržimo one koji traže pomoć u unapređenju svog mentalnog zdravlja.
Osobe sa mentalnim poremećajima mogu imati mnogo razloga za posetu psihoterapeutu, ali je sasvim normalno i za ljude bez ovih problema da se odluče za usluge jednog stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja.
Na primer, neko ko želi da poboljša asertivnu komunikaciju može odlučiti da koristi usluge psihoterapeuta ili neko ko hoće da nauči jednostavnije načine za rešavanje svakodnevnih problema.
Čitanje psiholoških knjiga i te kako pomaže, ali ne može zameniti psihoterapijski proces. Ništa ne može da zameni iskustvo koje imaš sa psihoterapeutom. Jedan dobar primer za poređenje (iako nema mnogo sličnosti 🙂 ) bi bio seks: možeš da čitaš ili gledaš kako se to radi, ali nikad nećeš znati kako je dok ne probaš. 🙂
Tvoja drugarica nije tvoj psihoterapeut. Iako te ona može slušati i podržati u teškim trenucima, ona nema alate i znanja koja ima psihoterapeut i vaš razgovor ne može biti zamena za psihoterapijski proces. Takođe, za razliku od psihoterapeuta, drugarica je vrlo subjektivna. Može biti puna saveta i već imati spremnu ideju šta ti treba da uradiš da bi tvoj problem bio rešen i život bio lepši. Ali davanje saveta ne radi jer mi ne volimo da nam neko govori šta treba da radimo. Razgovor sa drugaricom i psihoterapeutom su dva različita sveta.
Psihoterapija ne ,,radi”. Ti radiš! Psihoterapeut donosi svoju stručnost i alate, ali klijent je taj koji mora da uradi svoj deo kako bi napredovao. Uloga psihoterapeuta nije da te spasi, to je tvoj zadatak. Ukoliko očekuješ da na psihoterapiji dobiješ rešenje ,,na tacni”, bez ikakvog truda sa tvoje strane, onda ova metoda nije za tebe.
Psihoterapeut ne leči. Odnos sa psihoterapeutom je taj koji ima isceljujuće dejstvo, kao i akcije koje ćeš preduzeti i promene koje ćeš napraviti kao rezultat rada sa stručnjakom.
Psihoterapija je struktuiran razgovor dve osobe i nikako nije jednosmeran. Naime, psihoterapeuti će prikupljati relevantne informacije za usmeravanje procesa dijagnoze, prognoze i intervencije, što znači da pored prikupljanja podataka o klijentima, koriste naučno proverene alate za koje su obučeni i koji se primenjuju kod klijenata kako bi pomogli i kako biste zajedno poboljšali kvalitet tvog života. Ne ideš na psihoterapiju da sediš i časkaš o nevažnim stvarima, svaki razgovor ima svoju svrhu. Na primer, ovo možeš videti ako pogledaš neke kognitivno-bihejvioralne tehnike.
Ovo je još jedan od najrasprostranjenijih mitova o psihoterapiji. U psihologiji jedva da postoje neka „zlatna pravila“ po kojima možemo voditi svoje živote, ali postoje alati koje treba primeniti u određenim slučajevima kako bismo poboljšali kvalitet života. Klijenti ne treba da očekuju da im terapeut kaže kako da organizuju svoj život jer terapeutu to nije uloga.
U tretmanima sa naučno dokazanom efikasnošću, terapeuti ne pokušavaju da nameću sopstvene šeme. Umesto toga, oni prikupljaju informacije i, na osnovu onoga što znaju u tom trenutku, procenjuju šta je najefikasnije za klijenta. Daju svoje uvide i navode klijenta da sam dođe do određenih spoznaja i rešenja, pružajući pomoć i podršku kroz čitav proces.