Naizgled bezgranični svet medicine i zdravstvenih nauka često posmatra čovekovo zdravlje iz suženog biološkog ugla. U tom okviru, um se često odvaja od tela, a veze između fizičkog i mentalnog zdravlja ostaju nevidljive. Socijalni faktori, kao što su rasa, ekonomska nejednakost i stres koji proizilazi iz kapitalističkog društva, retko se uzimaju u obzir. Ovaj tekst istražuje dublje veze između kapitalizma i roditeljske anksioznosti, kao i način na koji se ovaj stres prenosi na decu.
U savremenom svetu, deca su suočena s mnogim izazovima i pritiscima koje nosi globalizovani kapitalizam. Osim vidljivih aspekata, kao što su ekonomska nestabilnost i brz način života, postoje i skriveni faktori koji utiču na porodični život i mentalno zdravlje dece. Gabor Mate, lekar i psihoterapeut, istražuje te skrivenosti i osvetljava vezu između stresa roditelja, trauma, emocionalnog razvoja dece i njihovog opšteg zdravlja.
U nastavku ćemo istražiti kako kapitalizam oblikuje roditeljske uloge, utiče na emocionalni razvoj dece i stvara izazove sa kojima se suočavaju porodice širom sveta. Razmotrićemo i ulogu obrazovnog sistema i škola u podršci emocionalnom razvoju dece, a takođe ćemo istražiti kako terapija može da pomogne u razumevanju ovih veza i kako se nositi s njima. Saznajte više o tome kako kapitalizam cinično čini roditelje anksioznima i kako se taj stres prenosi na naredne generacije.
,,Na medicinskom fakultetu se čovekovo zdravlje posmatra iz biološkog ugla. Oni odvajaju um od tela, oni ne vide veze, oni ne vide interakciju. Oni ne vide i ne uče vas kako interakcije uma i tela utiču na psihološko zdravlje, i pored svih istraživanja koja nas okružuju već mnogo decenija.
Oni takođe odvajaju individuu od okruženja. Oni ne unose socijalne faktore, kao što su rasa, nejednakost, ekonomski položaj i represija, stres u društvu koji utiče na sve individue. Naprotiv, tvrde da je sve samo stvar biologije. Ništa od toga nije biologija! A kada je trauma u pitanju, koja je ogroman faktor u svim problemima vezanim za mentalno zdravlje, kao i u većini hroničnih fizičkih bolesti, prosečni student medicine ne čuje čak ni jedno predavanje o traumi, ali ni jedno jedino. Tako da sam, tokom prakse, morao da sagledam sve ove veze i, kada sam ih sagledao, shvatio sam da ima puno lekara i istraživača koji su ih videli, ali da mi niko ništa nije rekao o tome.
Dete možete povrediti na dva načina. Možda tako što im činite loše stvari. To su, na primer, fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. To takođe može da bude svađa roditelja, njihova zavisnost ili mentalna bolest. Ove stvari bole decu. Međutim, možete i naškoditi deci tako što im ne činite loše, ali istovremeno ne ispunjavate njihove potrebe. U savremenom društvu, u globalizovanom kapitalizmu, potrebe dece su potpuno zanemarene. Već znamo da stres majke tokom trudnoće utiče na fiziologiju dečjeg mozga.
Važno je i samo rođenje. Samo rođenje bi trebalo da bude prirodan proces koji pomaže majci i detetu da se povežu. Pogledajte kako se rađa slon. Često sve druge slonice stoje okolo i, kada je malo slonče već na zemlji, sve slonice ga miluju svojim surlama. To mu daje ljubav od prvog trenutka.
U ovom društvu žene više ne dobijaju podršku. Mogao bih da nabrajam i dalje, ali, u suštini, ono što propuštamo je da kvalitet odnosa i privrženosti sa svim odraslim negovateljima ima najvažniji uticaj na razvoj deteta. Majka ili otac, vaspitač u vrtiću ili ko god da je u interakciji sa detetom. Ne razumemo važnost međusobnih odnosa. Naglasak stavljamo na vaspitavanje dece, umesto na činjenice. Ne obraćamo pažnju na njihov emocionalni razvoj, tako da ne razumemo ni njihove potrebe, pa ova traumatizacija nije zato što im nužno činimo loše stvari, iako to često činimo, već i ako to ne činimo, ako im jednostavno ne zadovoljite potrebe, to je traumatično, to ih ranjava, to utiče na njihov razvoj i to je veliki problem u našem društvu. U svojoj novoj knjizi imam nekoliko poglavlja o tome.
Pa, ako pogledate ADHD (poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću) ili samopovređivanje, ovo nisu misteriozna oboljenja. Ona počinju kao adaptacije. Rasejanost je odbrana od emocionalnog bola ili stresa i vi se isključujete sve do faze ADHD. Kada je majka pod stresom ili depresivna, čak već tokom trudnoće, to već povećava šanse da dete stekne ADHD. Ili problemi u porodici. Ne zbog toga što roditelji ne vole svoju decu, niti zato što se ne trude da daju sve od sebe, već jednostavno zato što su pod stresom. Kada je roditelj pod stresom, dete je pod stresom. Kada je osetljivo dete pod stresom, ono ne može da pobegne ili da promeni situaciju, i ono se isključi.
Dakle, isključivanje je programirano u njihovom mozgu, a ne ADHD. Kada je samopovređivanje u pitanju, ponovo, u svojoj novoj knjizi razmatram raspravu o samopovređivanju i razgovaram sa ljudima koji su sekli sami sebe. Pitam ih: šta dobijate time? – To je neka vrsta zavisnosti. To je privremeno olakšanje i ne mogu ga se odreći. Jedna osoba mi je rekla: „To mi daje bol koji mogu da razumem za razliku od bola koji ne mogu da razumem, koji je u meni.“ Ili mi barem otkloni misli ili moje unutrašnje probleme. I ne samo to, kada posečete sebe, to oslobađa hemikalije koje ublažavaju bol u mozgu – endorfine, što je isto kao morfijum ili opijum.
Dakle, nije pitanje zašto zavisnost, ili zašto bol. Pitanje je koji je to bol od kog ova deca ili odrasli pokušavaju da pobegnu. To ima veze sa traumom, ili bolje reći – sa stresom.
Sve se to prenosi na decu i, zapravo, kada merite nivo hormona stresa kod dece, ili majki koje su pod ekonomskim stresom – deca imaju veći nivo hormona stresa, što utiče na njihovu fiziologiju. Vidite, roditelji daju sve od sebe, vole svoju decu, ali u okruženju koje ih ne podržava. Ne samo u ekonomskom smislu. Roditelji više nemaju podršku. Čak i kada sam odrastao u Budimpešti pedesetih godina prošlog veka, komšije su se poznavale, a sva deca su živela jedna kod drugih u stanu. Hranili su ih drugi roditelji i, kada smo se igrali na ulici, svi su nas držali na oku. To je zajednica. Na većini mesta… ali ta mesta su sada nestala.
Vidite, evo gde je problem. Izolacija, jer se ranije sve odvijalo u grupi: stariji, bake i deke, ujaci, tetke, starija deca – delili bi roditeljski zadatak. Nikada nije trebalo da budete izolovani roditelji koji žive u stanu sa partnerom ili sami i sa detetom ili dvoje dece. Trebalo je da budemo u grupi u kojoj su i druge generacije. Mislim, većina ljudi su bolji kao bake i deke nego što su bili kao roditelji. Zašto? Zato što su stekli mudrost. Pa, to je nekada bilo dostupno. Tako da strah nije lični – taj strah odražava društvenu realnost socijalne nepovezanosti.
Kada govorim o mitovima o normalnom – naslovu moje nove knjige, pod tim mislim da smo počeli da verujemo da je to kako živimo i društvo koje smo stvorili, da je to normalno. A drugačije ne možemo ni da zamislimo. Mislimo da je to tako kako treba da bude. Ne, nije. Ovo nije kako je oduvek bilo i nije kako uvek treba da bude, ali ljudi su jako podlegli propagandi. Oni zapravo misle da je to norma, da jedino tako može biti.
Najvažniji posao škola nije da uče decu o Trijanonskom sporazumu, ili kada se Slovačka odvojila od Češke, ili kada je bila bitka kod Vaterloa. Ne treba da ih uče činjenicama ili veštinama, već da podstiču zdrav razvoj mozga. Da bi se to desilo, škola bi morala da uspostavi emocionalno okruženje u kom su deca apsolutno bezbedna, prihvaćena i podržana, onda će se njihov mozak razviti i želeće da nauče sve ove činjenice jer će biti radoznala. Ali problem je u tome što se škole previše bave time da deci samo prenesu opterećujuće količine činjenica i veština i da kontrolišu njihovo ponašanje. Oni ne shvataju da ponašanja predstavljaju emocionalnu dinamiku, tako da je najveći posao nastavnika da nauče kako se deca emocionalno razvijaju i da stvore odnos sa njima u kome se taj emocionalni razvoj zaista može odvijati, verujući da će učenje uslediti veoma spontano.
Ako odrasli ne vide svoje savršenstvo, ako su odrasli pod stresom, depresivni, traumatizovani, oni ne mogu da budu ogledalo u kome dete vidi svoje savršenstvo. Kako bi se to i dogodilo? Kako bi osoba to mogla da vidi? Zato je tu terapeut. Zato što je u dobroj terapiji, u idealnoj situaciji, terapeut – a vrlo malo terapeuta to može da uradi – ali u idealnoj situaciji, terapeut ne samo da radi sa problemima i bolom, već može i da bude ogledalo za naše savršenstvo“.
– Gabor Mate, lekar i psihoterapeut
Referenca:
Instagram stranica Beleške sa psihoterapije