Iskrenost – reč koja se uglavnom stavlja u pozitivne okvire. U našoj kulturi, ona gotovo automatski isključuje obmanu, laž i prevaru. Smatra se visoko vrednovanom osobinom i neretko ćemo čuti ljude kako s ponosom ističu svoje „umeće glasnog govorenja istine“. Međutim, postavlja se pitanje: da li je svaka iskrenost zaista u službi dobra? I da li je svako pozvan da izgovara „velike i iskrene“ reči?
Većina nas je bar jednom čula osobu koja „nema dlake na jeziku“, osobu koja se vodi parolom „što na um – to na drum“, želeći time da pokaže koliko je otvorena i direktna. Možda i ti u svom okruženju imaš nekog ko se ponosi time što je „surovo iskren“. A zapravo, iskreno govoriti istinu i biti „surovo iskren“ nije jedno te isto.
Surova iskrenost često se svodi na nepozvanu kritiku, sud o tuđim izborima, odluke ili namere, i komentare koji su više povređujući nego korisni. U takvim izjavama ne radi se o podršci, već o izražavanju mišljenja bez obzira na posledice po drugu osobu. Često se ovakva „iskrenost“ opravdava kao dobronamernost, iako je zapravo samo maska za sebičnost, ego ili potrebu da se bude „pošten“ u sopstvenim očima.
Iskrenost ne mora da boli. Istina izrečena bez saosećanja najčešće jeste bolna – ali ne zato što je istinita, već zato što je obavijena bezobzirnošću. Kada neko koristi „iskrenost“ da bi se osećao superiorno, to više govori o govorniku nego o osobi kojoj se obraća.
Možda misliš da nisu – i delimično si u pravu. Ali tvoja odgovornost jeste da poštuješ tuđa prava, da komuniciraš ljubazno, saosećajno i asertivno. Možda veruješ da surova iskrenost pomaže drugima da čuju ono što im drugi ne bi rekli. Možda misliš da biranje reči znači „uvijanje istine“. Ali u realnosti, način na koji izgovaraš istinu može biti jednako važan kao i sama istina.
Iskrenost je vrlina tek kada je utemeljena u empatiji i dobronamernosti. Ljude ne treba lagati da bi ih zaštitili, ali nije svaki način govorenja istine dobar. Komunikacija je veština – ako je ne poseduješ, možeš je naučiti.
Pre nego što podeliš neprijatnu istinu, zapitaj se sledeće:
Da li me je neko pitao za mišljenje ili savet?
Da li je to što želim da kažem korisno za sagovornika?
Da li imam iskrenu nameru da pomognem?
Da li sam baš ja osoba koja bi to trebalo da kaže?
Istina koja se deli bez zajedničkog odnosa, bez prethodne razmene poverenja, ranjivosti i iskustva, uglavnom ne služi onome kome je upućena, već isključivo govorniku. Kada poštuješ osobu s kojom komuniciraš, uključiće se i „lampica saosećanja“, pa ćeš se potruditi da poruku preneseš na nežan, a ne surov način.
Iskrena kritika može biti vredna – ali samo ako je konstruktivna. Ako ne nudi rešenje, ne sadrži empatiju i ne osvetljava ponašanje umesto ličnosti, onda ta iskrenost zapravo nije korisna. Bilo ko može da kaže: „Ne sviđaš mi se“, „Nisi mi privlačan/na“ ili „To što veruješ je glupost“. Ali šta ta osoba zaista želi da postigne time?
Konstruktivna kritika mora biti:
Jasna i direktna
Usmerena na ponašanje, ne na ličnost
Izneta uz poštovanje i želju za unapređenjem odnosa
Jedan od korisnih modela u komunikaciji jeste:
Plus na ličnost + minus na ponašanje + predlog + provera.
Na primer, zamisli da ti neko kaže:
„Ti si uvek tako nadmen/a!“
Ili, alternativno:
„Možda nisi primetio/la, ali tvoje ophođenje ponekad deluje netaktično. Možda bi mogao/la da razmisliš o tome. Šta kažeš?“
Razlika je ogromna. Drugi primer ne samo da prenosi poruku, već poziva na dijalog i razumevanje.
Iskrenost i surovost ne idu ruku pod ruku. Istinska iskrenost uključuje poštovanje drugih, pažljiv izbor reči i svest o posledicama koje tvoje reči mogu izazvati. Takva iskrenost gradi poverenje i bliskost. Vredna je tek kada donosi korist – kako tebi, tako i onome kome je upućena.
Zato, sledeći put kada poželiš da budeš „iskren/a“, zapitaj se: Da li sam zaista iskren/a, ili samo bezobziran/na?
Reference:
Šta znači biti surovo iskren?
Iskrenost nije isto što i bezobzirnost